Tako me je
jednog jutra iznenadio poštar sa preporučenom pošiljkom. Velika lenjost meštana
iziskuje napor turista, iako već godina živim ovde ne mogu se nazvati
meštaninom. Fino sam se obukao, svečano kao da idem na kakav prijem, a ne da
preuzmem pošiljku, za koju ne znam ni odakle je niti od koga stiže. Polako i
dostojanstveno sam koračao put pošte, koja je od moje kuće bila udaljena par
kilometara. Mere kao ni vreme mi nisu jača strana. Što je za nekog nekoliko
kilometara to je meni par stotina metara. Zato, da ne bih precizirao bolje je
da se držim otprilike. Ušao sam u poštu kao dendi, a izašao kao dete, brzim
pokretima ruku, kidajući čvrst papir kako bih što pre video šta se nalazi
unutra. Nisam mogao ni pretpostaviti ko mi nešto može poslati. Slatkiše iz
inostranstva ni kao mali nisam primao, jer mi ih nije imao ko slati, pisma mi
odavno više niko ne piše. Slutio sam da je brat konačno pronašao negde neki
gradski mir i odlučio da mi se javi kako se skrasio. Možda mi šalje kamen sa
terena na kom je bio. Ali kada sam otvorio, video sam samo žensku beležnicu.
Čudno je to
kako nekad nimalo inspirativni ljudi vam posluže kao glavni izvor za crpljenje
inspiracije. Začudite se kako je to moguće? A onda shvatite da u vašem rečniku
ipak ima mesta za pojam ljubav. Neka je taj stvor i hladan i rigidan i okrut i
surov prema vama vi ipak gajite neko osećanje. No da se vratim na priču.
Rukopis mi je delovao poznato, kao da je konačno uspeo da se iz nesvesnog
(potisnutog) probije u predsvesno, ali onaj najviši stupanj, da pređe u svesno
nije mogao dostići. Sva sreća pa je uz beležnicu išlo i pismo. Njega sam
ugledao čim sam otvorio prvu stranu. Pisma se i ne sećam baš najbolje jer mi
kasnije nije ni bilo bitno, samo pamtim da je počinjalo sa „Dragi moj, sigurno
me se ne sećaš, okreni poslednju stranu beležnice, ako fotografije ne bude bilo
sigurno je neko usput uzeo za amajliju zbog moje lepote ili će je iskoristiti
kao razglednicu iz Boke. A ako je tu, a ti me ipak ne prepoznaješ, molila bih
te da ne nastavljaš dalje čitanje. “ Posle toga, znao sam o kome se radi bez
gledanja u fotografiju. No ipak prebacih kraj beležnice i videh širok osmeh i
krupne oči, na finom licu uokvirenom dugom kosom. Odjednom me je obuzelo neko
uzbuđenje, trema, napetost. Zar posle toliko godina? Gde se skrivala sve ovo
vreme? Mučila me je gomila pitanja, a ona kao da je mogla predpostaviti šta će
me zanimati u beležnici mi je dala odgovore. I ja sam glupak, zaboravljam da
je psiholog. Introjekcijom je tačno mogla predpostaviti šta bih je pitao. U
trenutku sam se osetio bespomoćnim, nasamarenim. Želeo sam da sve saznam odmah
i sad, a ona je kao i uvek pisala dugo i opširno o svemu. Deo koji će mi zauvek
ostati urezan u sećanju je „najmanje rastojanje između nas“, tako sam nazvao to
poglavlje njene beležnice. Kako su nam se putevi čitavog života spajali i
razdvajali. Baš dok sam ja plovio brodom, ona je boravila u Veneciji. Otišla je
na sedam dana, a ostala dve godine. Tamo se održavao Sabor psihologa. Grad na
vodi. Jedini smrad koji sam čeznuo da osetim. Noćima sam sanjao Veneciju. I nju
kako se vozi godolom, ni slutivši da je ona zaista tamo. I to sam saznao nakon
toliko godina. A da sam samo imao par stotina dolara u čepu da platim čamac da
me iz luke odvede do grada. Posle toga sam to mesto posetio još bezbroj puta,
ali me srce nikada više nije toliko vuklo. Kao da sam predosećao da me ona
iščekuje. A sada sigurno znam da bismo se sreli. Siguran sam u to. Možda na
trgu svetog Marka hraneći golubove, a možda se ne bismo ni prepoznali pa bi
razočarenje sada bilo još veće...
Posle nekog
vremena ležanja shvatio sam da sam postao beskorisan. Nisam više mogao da
podnosim sebe. A onda sam odlučio da opet započnem borbu. Počeo sam da verujem.
Ne u magiju, čuda, već u samog sebe. Samo sopstvenom snagom, voljom i
istrajnošću mogu ponovo početi da koračam. Ne verujem lekarima, nije sva poenta
u mišićima. Ima nečega i u glavi. Ako sam sebi naredim da danas neću ustati iz
kreveta, mišići mi tu ne mogu ništa. Sve zavisi od mozga. U životu sam viđao
ljude koji su odjednom, iz čista mira, gubili hod, ali svojom željom su ga i
povratili. Znao sam da mogu uspeti. Takođe sam znao i to da ću na putu
nailaziti na uspone i padove. Bio sam spreman na sve, samo po cenu da ponovo
hodam, jer mi je to bila najveća kazna. Zar ja, koji sam samo zbog dugih šetnji
i izlazaka Sunca bio u stanju da ustanem u zoru. Zar meni to da se dogodi?
Zašto baš ja? Ili što sam bratu priželjkivao zlo? Ali to je bilo dobronamerno
zlo, ako se uopšte zlo može nazvati dobronamernim. Hteo sam da mu pomognem, da
ga sačuvam, nije baš on morao da ispašta za druge. On je lud, poletan sve će
poslušati i svuda krenuti, bez imalo razmišljanja za sebe i svoj život.
Nastaviće se...
Нема коментара:
Постави коментар