Čim je brod
isplovio osetio sam melanholiju, čežnju za domom i tolim porodičnim ognjištem.
Bio sam čvrst u odluci da se na brodu zadržim što duže kako bih osetio čežnju i
potrebu za njima- mojom porodicom. Kada bi pristigli u neku luku nisam imao
običaj kao i drugi da se javljam kući. Par puta sam poželeo da čujem brata ali
pošto je on sigurno u to vreme bio u nekoj šumi na par stotina metara nadmorske
visine, odustajao sam jako brzo. A za sve to vreme, ni slutio nisam šta se
odigrava u mojoj kući. Pisao sam pisma ali ih nisam imao odakle slati, a
kasnije ni kome. Na brodu sam proveo tri godine, obišao Indiju među poslednjima
i onda doživeo prosvetljenje i odlučio da se vratim u maglovitu Boku, gde se
ustaje i leže sa maglom i čudno belom svetlošću koja pada pod tačno određenim
uglom. Za vreme puta nisam bio kao drugi sa broda, nisam imao običaj da vodim
dnevnik, hvatam beleške ili šaljem pisma. Fotoaparat nisam imao, sa drugima se
nisam fotografisao, Špancima nisam dozvoljavao da mi naslikaju portret, pa makar
to bila i karikatura, tako da nikakvih uspomena osim sasvim izbledelog sećanja
nemam. Kada je brod prošao pored San Đovanija po prvi put sam osetio tako jaku
tugu. Kapija od kuće je bila zaključana, prozori zatvoreni i sve je delovalo
tako pusto. Očajavao sam. Mogao sam pretpostaviti da su me napustili. Komšija
me je sažaljivo gledao polako spuštajući se ka meni. Ona je otišla. Ušao sam u sobu i čekao da svane.
Mraz na
prozoru i šare poput kaleidoskopskih slika. Jutro. Vreo čaj od narandže na
stolu pokraj stare pisaće mašine. Obešena zelena haljina od kašmira koja miriše
na naftalin. Miris koji je imao svežinu divljeg limuna i lista cimeta. Po sobi
razbacane stvari u naletima besa, suženjima svesti, a u uglu slikarsko platno
nasuprot kamere obscure koja snima činiju sa voćem, dopola nacrtanu na
slikarskom platnu. Po podu prosute borove iglice koje mirišu na majske kiše i
neizvesnost povratka. Čekanje...
Tog
januarskog jutra počeo sam da razmišljam o tome šta mogu umesto o onome što je
nemoguće. Ubrzavam razmišljanje i usporavam uživanje u svakom momentu koji je
od tada moguće preživeti. Ispred i iza sebe, nemam ništa. Na kuhinjskom stolu
do pola ispijena šolja još uvek toplog mleka u kojoj se topi keks. Ona je bila
neshvatljiva, neopisiva, nigde se nije mogla svrstati, jer zapravo uopšte nije
smela postojati. Pa ipak, bila je tu – veličanstvena.
Satima,
možda i danima nisam napuštao sobu. Više ni u šta nisam bio siguran, osim u
svoje misli. Jednostavno, ne pripadam im. Ljudi su se oduvek razlikovali od
mene. Moja razmišljanja se menjaju. Više ništa nije isto. Sada zna da su sreća
i život naklonjeni spremnom umu, zato želim da riskiram. Gledaću izlaske sunca, plesati na kiši i
neizostavno čekati, ali ne bolje prilike u životu, već nju.
To je sve
što je ostalo od mog sećanja na taj dan. Možete me giljotirati, linčovati,
spaliti, poslati na robiju, ništa vam osim ovoga više neću reći...
Нема коментара:
Постави коментар